CRKVENO I LITURGIJSKO RUHO: Značenje, povijest i liturgijske boje
Koja je razlika između crkvenog ruha u užem smislu i liturgijskog ruha?
Zašto svećenik nosi misnice različitih boja tijekom godine? Kako se ruho razvijalo kroz povijest?
Crkveno ruho u širem smislu obuhvaća svako ruho koje koriste crkveni službenici, bilo u svakodnevnom životu, bilo prilikom vršenja bogoslužja.
Ono je nastalo iz svjetovnog načina odijevanja kakav je bio uobičajen u vrijeme stare Grčke i Rima. Seobom naroda promijenili su se način odijevanja i oblik svjetovne odjeće, ali Crkva nije bitno mijenjala izgled liturgijske odjeće, nego ga je tijekom vremena postupno usavršavala kako bi što bolje služila bogoslužju.
Rimski kanon liturgijskih boja usustavljen je za vrijeme pape Inocenta III., koji navodi bijelu, crvenu, crnu i zelenu boju kao liturgijske boje. Konačni raspored liturgijskih boja u zapadnoj Crkvi utvrđen je za vrijeme pape Pija V.
Sveto ruho podsjeća svećenika da pobožno vrši svete čine i obavlja Kristovu svećeničku službu. Ujedno ga opominje na kreposti kojima se treba odlikovati u svojem pozivu.
Crkveno ruho u užem smislu
Crkvenim ruhom u užem smislu smatra se odjeća koju svećenik nosi kada ne vrši bogoslužje i kojom se razlikuje od svjetovnjaka.
Takvo ruho obuhvaća:
1. Talar (reverenda) – duga haljina koja seže do gležnjeva. Naziv dolazi od latinske riječi talus (gležanj). Talar svjetovnih svećenika tradicionalno je crne boje. Biskup nosi ljubičasti, kardinali crveni, a papa bijeli talar.
2. Kolar – ovratnik koji se nosi oko vrata, najčešće bijele boje. Tradicionalno je povezan s bojom talara. Danas se koristi i modernija inačica, takozvani rimski kolar, izrađen od plastične mase.
3. Pojas (cingulum) – izrađuje se od vune ili svile, a služi za pripasivanje talara.
4. Biret (bireta) – četverokutna kapa kojom svećenik pokriva glavu. Biskup nosi i ljubičastu kapicu koja se naziva zucchetto ili kalota. Poznata je i pod nazivom soli Deo (samo Bogu), jer se prema tradicionalnom običaju skida u najsvetijem dijelu euharistijske liturgije.
Liturgijsko ruho
Liturgijsko ruho naziva se i paramentima. Naziv dolazi od latinske riječi parare, što znači pripremiti. Ono služi za pripravu svećenika i drugih službenika za susret s Bogom u liturgiji.
Liturgijsko ruho dijeli se na:
- Misno ruho.
- Ruho koje se upotrebljava izvan svete mise.
- Ruho đakona i biskupa.
Misno ruho
1. Humeral ili amikt (oplećak) – platneni rubac koji se stavlja oko vrata, ramena i pleća. Naziv dolazi od latinske riječi humeri (pleća).
Nekada je humeral pokrivao i svećenikovu glavu, poput kacige. Zbog toga se zadržao običaj da se najprije stavi na glavu, a potom položi na ramena. Od običaja u Rimu da se humeral nosi iznad albe nastao je i papinski fanon u 10. stoljeću.
Humeral simbolično podsjeća svećenika na potrebu duhovne obrane od napasti zloga duha, a povezuje se i s rupcem kojim su vojnici pokrivali Kristovo lice kada su mu se rugali i udarali ga.
2. Alba (bijela haljina) – duga bijela platnena haljina koja seže do gležnjeva. Na rubovima može biti ukrašena čipkom.
Alba označava milost posvetnu i čistoću srca. Ujedno podsjeća na bijelu haljinu kojom je Herod zaodjenuo Isusa kako bi mu se narugao.
3. Cingulum (pojas) – bijelo laneno uže kojim svećenik opasuje albu. Simbolično ga opominje da kroti svoje strasti i živi u čistoći. Također podsjeća na uže kojim su Kristove ruke bile vezane nakon njegova uhićenja u Maslinskom vrtu.
4. Manipul (naručnik) – manji komad platna koji se nekada nosio na lijevoj ruci. Bio je iste boje i tvari kao i misnica. U prošlosti je služio kao rubac za otiranje znoja.
Simbolično označava rubac kojim je, prema pobožnoj predaji, sveta Veronika obrisala Isusovo lice na križnom putu. Svećenika podsjeća na strpljivost kojom treba nositi teret svojega zvanja. Manipul se danas ne upotrebljava u redovitoj liturgiji rimskog obreda.
5. Štola (stola) – uska traka od platna koju svećenik stavlja oko vrata, tako da njezini krajevi padaju preko prsa. Iste je boje kao i misnica, a na sredini i na oba kraja najčešće ima izvezen znak križa.
Štola označava milost koju nam je Krist pribavio svojim otkupiteljskim djelom. Ujedno je znak svećeničke službe i vlasti. Zato je svećenik nosi kada vrši crkvene čine za koje je propisana.
6. Kazula ili misnica – najgornje misno ruho koje svećeniku pokriva prsa i leđa. Naziv kazula dolazi od latinske riječi casula, što znači kućica ili ogrtač.
U prvim stoljećima kršćanstva misnica je bila široka odjeća koja je prekrivala gotovo cijelo tijelo, s otvorom za glavu. Zbog njezina oblika svećeniku su ruke bile manje slobodne, pa su mu poslužitelji pri pojedinim obrednim radnjama pomagali pridržavati odjeću.
Kasnije je misnica dobila oblik koji je omogućavao lakše kretanje i obavljanje liturgijskih čina.
Misnica simbolično podsjeća na Kristovu nešivenu haljinu i njegov križ. Svećenika opominje na ljubav i služenje, kako bi dostojno predvodio euharistijsko slavlje.
Ruho izvan svete mise
1. Roketa – bijela liturgijska odjeća koju nose biskupi i pojedini crkveni službenici. Preko nje svećenik, kada je potrebno, stavlja štolu. Upotrebljava se u određenim bogoslužnim činima izvan svete mise.
2. Superpelicej (cotta) – kraća bijela liturgijska odjeća slična roketa. Obično je nose ministranti, klerici, kanonici i drugi crkveni službenici. Simbolično označava čistoću duše.
3. Pluvijal (plašt) – široki liturgijski plašt, otvoren sprijeda. Nekada je imao kapuljaču koja je služila za zaštitu od kiše i nevremena. Ostatak te kapuljače danas je vidljiv kao ukrasni dodatak na leđima.
Upotrebljava se tijekom procesija, euharistijskih klanjanja, blagoslova, sprovoda i večernje molitve.
4. Velum (veo) – liturgijski ogrtač kojim svećenik prekriva ramena i rukama prihvaća monstrancu prilikom blagoslova s Presvetim Oltarskim Sakramentom.
5. Nebo (baldahin) – svečana nadstrešnica koja se tijekom procesija s Presvetim Oltarskim Sakramentom nosi iznad svećenika koji nosi monstrancu. U nekim se krajevima upotrebljava i prilikom svečanog dočeka biskupa.
Ruho đakona i biskupa
Đakon je zaređeni službenik koji na poseban način služi Crkvi i pomaže biskupu i svećeniku u liturgijskim slavljima. Riječ đakon grčkog je podrijetla i znači služitelj.
Đakon ima slično liturgijsko ruho kao svećenik, ali umjesto misnice nosi dalmatiku.
Dalmatika je liturgijska odjeća koja oblikom podsjeća na misnicu, ali ima rukave i drukčiji kroj. Naziv je dobila prema rimskoj pokrajini Dalmaciji, gdje se nosila slična vrsta odjeće.
Đakon preko lijevog ramena nosi štolu, čiji se krajevi pričvršćuju na desnoj strani.
U povijesti je postojala i služba podđakona, odnosno subđakona, koji je nosio posebno ruho nazvano tunicela. Tunika je bila slična dalmatici, ali nešto duža i bez širokih okomitih pruga koje su se nazivale clavi.
Biskupsko liturgijsko ruho
Osim redovitoga misnog ruha, biskup prilikom svečanih pontifikalnih slavlja ima i posebne liturgijske znakove i odjeću.
1. Mitra (infula) – biskupska kapa s dva šiljka, sprijeda i straga, te dvije trake koje padaju niz leđa. Označava biskupovu učiteljsku službu i dostojanstvo.
2. Dalmatika i tunicela – u tradicionalnom pontifikalnom ruhu biskup ih može nositi ispod misnice, kao znak punine svetoga reda i povezanosti različitih crkvenih službi.
3. Pektoral (prsni križ) – križ koji visi na lancu ili vrpci i nosi se na prsima. Označava biskupovu službu i vjernost Kristu.
4. Biskupski prsten – znak biskupove povezanosti s mjesnom Crkvom koju mu je povjerio papa. Simbolizira vjernost i duhovno zajedništvo.
Papin prsten naziva se ribarski prsten (annulus piscatoris).
5. Rukavice – dio tradicionalnoga pontifikalnog ruha koje se nekada nosilo u svečanim liturgijskim prilikama. Simbolizirale su čistoću srca.
6. Pastoral (biskupski štap) – štap koji biskup nosi kao znak svoje pastirske službe. Njegov zavinuti vrh podsjeća na pastira koji vodi i čuva svoje stado.
7. Biskupske sandale – dio tradicionalnoga pontifikalnog ruha. Simbolično podsjećaju na spremnost naviještanja Evanđelja.
8. Cappa magna – dugački svečani plašt koji se nekada upotrebljavao u posebnim prilikama. Tradicionalno je ljubičaste boje.
9. Mozzeta – kraći ogrtač koji se nosi preko ramena i zakopčava sprijeda. Biskupska mozzeta najčešće je ljubičaste boje.
10. Gremiale – platneno pokrivalo koje se u tradicionalnoj pontifikalnoj liturgiji stavljalo na biskupovo krilo kako bi zaštitilo svečano ruho tijekom pojedinih obrednih radnji.
Palij i nadbiskupski križ
Nadbiskup metropolit u određenim prilikama nosi palij, poseban znak povezanosti s papom i metropolitanske službe.
Palij je izrađen od bijele vunene vrpce na kojoj se nalazi šest crnih križeva. Izrađuje se od vune janjadi blagoslovljene na blagdan svete Agneze, a dodjeljuje ga papa.
Pred nadbiskupom metropolitom može se nositi nadbiskupski križ, okrenut prema njemu, prema tradicionalnom običaju koji podsjeća na križ koji se nosi pred papom.
Liturgijske boje i njihovo značenje
U prvim stoljećima kršćanstva nije postojao strogo propisan sustav liturgijskih boja. Najčešće se upotrebljavala bijela boja, a s vremenom su se počele uvoditi i druge boje.
Danas liturgijske boje imaju posebno značenje. One vjernicima pomažu prepoznati karakter pojedinoga blagdana, svetkovine ili liturgijskog vremena.
1. Bijela boja – radost, čistoća i slava
Bijela boja označava radost, nevinost, čistoću i uskrsnu slavu.
Upotrebljava se na svetkovine i blagdane Gospodnje, osim onih koji su povezani s njegovom mukom, na marijanske blagdane, blagdane anđela i svetaca koji nisu mučenici, kao i na božićno i uskrsno vrijeme.
2. Crvena boja – ljubav, vatra Duha Svetoga i mučeništvo
Crvena boja označava ljubav, krv, žrtvu i oganj Duha Svetoga.
Upotrebljava se na svetkovinu Duhova, na Cvjetnicu, Veliki petak, blagdane apostola i evanđelista te na spomendane svetih mučenika.
3. Zelena boja – nada i život
Zelena boja simbolizira nadu, život i duhovni rast.
Upotrebljava se tijekom vremena kroz godinu, odnosno u razdobljima koja nisu obilježena posebnim liturgijskim vremenima poput došašća, Božića, korizme i Uskrsa.
4. Ljubičasta boja – pokora, obraćenje i iščekivanje
Ljubičasta boja označava poniznost, pokoru, obraćenje i duhovnu pripravu.
Upotrebljava se u došašću i korizmi, kao i na određenim pokorničkim slavljima. Može se upotrebljavati i na misama za pokojne.
5. Crna boja – žalost i molitva za pokojne
Crna boja simbolizira žalost i tugu te se tradicionalno upotrebljava na misama za pokojne i sprovodima. Danas se u tim prilikama češće upotrebljava ljubičasta ili bijela boja, ovisno o mjesnim običajima i liturgijskim propisima.
6. Ružičasta boja – radost usred pokore
Ružičasta boja označava radost i nadu usred pokorničkog vremena.
Može se upotrebljavati na treću nedjelju došašća, koja se naziva Gaudete, i četvrtu nedjelju korizme, koja se naziva Laetare.
Zašto svećenik tijekom godine nosi misnice različitih boja?
Liturgijske boje nisu samo ukras niti stvar osobnog izbora svećenika. One imaju duboko duhovno i simbolično značenje.
Svaka boja prati određeno liturgijsko vrijeme i pomaže vjernicima da srcem i duhom uđu u otajstvo koje Crkva toga dana slavi.
Kada svećenik nosi bijelu misnicu, Crkva slavi radost i slavu Kristova uskrsnuća. Kada nosi ljubičastu, poziva vjernike na obraćenje, pokoru i molitvu. Crvena nas podsjeća na Duha Svetoga i svjedočanstvo mučenika, dok zelena prati svakodnevni hod vjere i kršćanske nade.
Tako liturgijsko ruho postaje vidljivi znak nevidljivih duhovnih stvarnosti i pomaže vjernicima dublje razumjeti bogatstvo crkvene liturgije.
Tekst je urednički jezično i stilski obrađen prema dostavljenom predlošku, uz prilagodbu pojedinih opisa današnjoj liturgijskoj praksi.