Dopodne monah, popodne perverznjak
Ludost je rijetka na individualnoj razini, dok je na razini kolektiviteta redovita pojava. Ironija sudbine valjda je htjela da svijet vrhunac jedne od najdubljih gospodarskih kriza u novijoj povijesti proživljava baš
na sedamdesetu obljetnicu smrti autora početne rečenice ovog teksta, Sigmunda Freuda. “Otac psihoanalize”, kojeg, kao i svakog oca treba “ubiti”, spomenik je prohujale epohe koja ovom vremenu nema baš nešto važno reći osim da je, kao i ono njegovo, brod luđaka. Doduše, na njegovom temelju izgradila se kolosalna zgrada koja, što je više rasla, sve se više udaljavala od njega. Od Freuda su mnogi polazili, od Junga do Lacana, samo zato da bi ga što prije “ubili”, nadvladali, reinterpretirali. Njegova “presveto trojstvo”, Id, Ego, Superego, magična je triada uz pomoć koje je objašnjavano zašto smo kao kultura poremećeni, bolesni. S jedne strane je naša biološka narav, naši nagoni koji traže zadovoljenje, a s druge društvo sa svojim restriktivnim normama, s religijom i moralom koje to priječe, pa ljudi stalno, zbog toga sukoba, lebde između neuroze i psihoze. Jer uvjet je kulture gušenje nagona, represija, disciplina, i što smo kulturniji, to smo bolesniji.
Uživanje umjesto potiskivanja
Opće je mjesto, s druge strane, da su danas svi ti “represivni faktori”, svi ti autoriteti i “očevi” ili poubijani ili su nestali, da je utjecaj religije na moral ljudi sve zanemariviji, da je proces “radikalne desublimacije” izokrenuo temeljne Freudove postavke, da je danas Superego taj koji viče “Uživaj!”, a ne “Potiskuj!”. Znači li to da se kultura, oslobodivši se svih negvi i nelagoda, konačno sanirala, da smo slobodni od kolektivne ludosti? Tko odgovor na ovo pitanje još traži u teoriji “nekog tamo” Lacana, Žižeka, Lascha... (svaka je teorija dobrim dijelom samo način na koji teoretičar pokušava opravdati svoj način života), promašio je i šefa i stanicu. Treba, naime, samo s pozornošću i slonovskom strpljivošću čitati novine i izvješća o globalnoj krizi, a epilog Freudovih i inih teorijskih fantazija bit će bjelodan. Od Amerike do Europe zadnjih dana bujaju vijesti o “optimističnim vijestima oporavka globalnog gospodarstva” jer se uočava porast potrošnje i rast produktivnosti.
Shizofreni sustav
U Hrvatskoj pak vlada pesimizam jer “potrošnja i dalje pada”, a produktivnost je katastrofalna. Drugim riječima, od ljudi se traže samo dvije stvari: da više rade i više troše. Ovo je najbolesniji, najshizofreniji sustav u povijesti: Dopodne se traži da budeš disciplinirani radnik, racionalan, efikasan i trezven, a popodne se pak očekuje da se transformiraš u anarhista, iracionalnog gutača svega i svačega, od supermarketa do restorana, medija i javnih kuća. Sedamdeset godina od Freudove smrti kapitalizam je sve učinio suvišnim, i psihoanalizu i religiju, i moral i nemoral, i..., postavši neuhvatljiv za bilo kakvu teoriju, dijagnozu ili terapiju osim za nemušte pokušaje poput ovog teksta kojemu je jedini doseg zgražanje nad poludjelim svijetom u kojem se od čovjeka traži da dopodne bude disciplinarani monah, viktorijanac, a popodne razuzdani perverznjak, šezdesetosmaš, sve u jednoj osobi. Savršeni zločin ili savršeni sustav, svejedno: samostan i kupleraj, eros i logos, Dionizije i Apolon, izmireni su u njemu i upregnuti u jedini preostali veliki povijesni projekt zvan permanentni gospadarski rast. Što s ljudima koji u svemu tome obolijevaju, “puknu”? Ništa, šalju ih na psihoanalizu. I “doktori” moraju nešto raditi da bi mogli trošiti.
Ivica Šola www.glas-slavonije.hr
objavljeno:
03.03.2010.