Propovijed: Utjeha

Vjerujem da svako od nas ima to iskustvo; progonjen od svojih tjeskoba, slabosti, tražimo, borimo se i onda svjetlo, sigurnost. Ponekad ju donese prijatelj, voljena osoba, možda tek samo poznanik ili čak neznanac, ponekad je to nešto što pročitamo ili čujemo. Iskreno se nadam da smo to ponekad i mi svećenici koji se trudimo Božju riječ utjehe i snage približiti vjernicima ali i sebi samima.

Dakle, između prošlonedjeljnog i današnjeg evanđelja preskačemo velik dio Isusova života i približavamo se onom ključnom - ulasku u Jeruzalem, Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću.

U Isusu se već sigurno vodi ona unutrašnja borba koja će kulminirati u Maslinskom vrtu i u onim nama tako bliskim riječima – Oče ako je moguće neka me mine ovaj kalež.

Kao i uvijek u takvim časovima, važnim časovima svoga života, Isus se povlači na molitvu. Na osamu, na visoko, na jedno brdo u Galileji.

Vodi sa sobom onu istu trojicu koji je odabrao da budu uz njega i u mučnoj molitvi u Maslinskom; vrtu Petra, Ivana i Jakova.

Isus nalazi utjehu, iz ljudske tjeskobe i neshvaćenosti uspinje se do onoga što on jest, Bog, zakonoznanac, prorok nad prorocima, Sin ljubljeni. U biti, od svih ljudi ova dva prvaka Staroga zavjeta, Mojsije i Ilija mogu ga najbolje shvatiti. Isus je njihov logički nastavak, dostojni nasljednik i ispunitelj svega o čemu su oni govorili. Kao što su stari Izraelci predvođeni Mojsijem krenuli iz Egipta – zemlje ropstva i počeli svoj Izlazak kroz Crveno more tako i Isus treba povesti novi Božji narod kroz svoju smrt u novi Izlazak, izlazak iz ropstva grijeha i smrti. Kao što je Mojsije dobio ploče Zakona ispisane prstom desne Očeve – Duhom Božjim tako je i Isus dao novi zakon, zakon ljubavi koji nadahnjuje taj isti Duh. Kao što je Ilija u vatri i svijetlosti uznesen na nebo tako će i Isus u dan svoga uskrsnuća.

A učenici? Oni su pozaspali. Ta trojica, u koje se Isus uzdao i ovdje i na Maslinskoj gori napravili su isto – oni su pozaspali – gotovo nisu ni primijetili što se dogodilo.

Kako očita ljudska reakcija; tamo su bili pospani od priprema i slavljenja Pashe, ovdje možda od napornog penjanja na to brdo. Koliko puta se to i nama dogodilo - pred Božjim misterijem smo zaspali, odlutali. Ne koristi nam ni vježba ni stajanje, ni klečanje, tijelo odnosi pobjedu i odvede naš duh drugamo. Možda je tome razlog što tad osjećamo isto što i Petar: dobro mi je ovako, nitko me ne uznemirava, u Božjoj sam sigurnosti, najbolje je ostati ovako.

Tako učenici, ti najbliži, nisu ništa razumjeli ni tada ni u Maslinskom vrtu – ostali su uspavani.

Bilo je nužno potrebno teško iskustvo križa, iznenađenosti i razočaranosti za učenike da bi konačno shvatili svu veličinu i poruku Isusova života i nauka.

Kako je Isus izgledao u trenutku uskrsnuća nitko ne zna jer to nitko nije vidio. No kako je izgledalo preobraženo Isusovo zemaljsko tijelo svjedoče nam, evo, evanđelisti i slikaju slikari. Bijelo sjajno, slavno.

Svake nedjelje mi molimo u vjerovanju – vjerujem u uskrsnuće tijela. Da, ovog mog i tvog ljudskog tijela za koga vidimo da se iz godine u godinu mijenja da počinje obolijevati i propadati – a mi ga ipak tako volimo. Unatoč svoj našoj njezi i brizi ono će ipak umrijeti, nestati i mi vjerujemo na sliku Kristovu opet uskrsnuti. Tekst sv. Pavla iz poslanice Filipljanima, postao je dio obreda sprovoda no tamo ga malo tko čuje a još manje razumije. Uz tekst o Isusovu preobraženju i uskrsnuću on dobija svu svoju vrijednost i značenje. I On će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnom.



Ne zaboravimo da je naša vjera - vjera utjelovljenja. Bog ne izabire slučajno baš ovakav susret s nama, utjelovljujući se i spasavajući nas upravo po tijelu. Ne bojmo se voljeti svoje tijelo jer mi cijeli, duh naš, duša i tijelo idemo ka Gospodinu koji nas želi do kraja ujediniti, proslaviti i pobožanstveniti čineći nas jednake sebi.



objavljeno: 27.02.2010.